Fra Mladen Hrkać - život i djelovanje

 

"A u svim je ljudima vidio svoju braću, u djeci je vidio svoje nećake. On je svojim vjernicima bio neizmjerljivo odan i privržen."

Fra Mladen Hrkać je rođen 19. prosinca 1950. u Izbičnu. Njegovi su roditelji Franjo i Janja r. Bondža. Kršten je 22. prosinca 1950. također u Izbičnu. Pučku je školu pohađao od 1957.-1961. u Izbičnu; 1961.-1963. u Donjem crnču; 1963.-1965. na Čerinu. Nakon toga se prijavio u sjemenište Hercegovačke franjevačke provincije, te je srednju školu završio u Franjevačkoj gimnaziji i sjemeništu u Visokom 1965.-1969., a filozofiju i teologiju od 1972.-1974. u Sarajevu i od 1974.-1977. u Fuldi, gdje je i diplomirao s temom „Obitelj u Hercegovini u promjeni vremena“.

Franjevački je habit obukao 14. srpnja 1969. na Humcu, novicijat ima od 14. srpnja 1969. do 19. kolovoza 1969. i od veljače 1971. do siječnja 1972., jednostavne zavjete polaže 5. siječnja 1972. na Humcu, a vječne 29. ožujka 1976. također na Humcu. Đakonat mu je podijelio 24. travnja 1976. i za svećenika ga zaredio 5. lipnja 1976. u Fuldi Eduard Schick, biskup.

Njegove svećeničke i redovničke službe bijahu: Duhovni pomazanik na Širokom Brijegu od kolovoza 1977. do srpnja 1987.; Samostanski vikar na Širokom Brijegu od kolovoza 1982. do srpnja 1987.; Dekan širokobriješkog dekanata od srpnja 1987. do kolovoza 1991.; Gvardijan i župnik na Širokom Brijegu od srpnja 1987. do kolovoza 1991.; Rekonvalescent u Gorici od kolovoza 1991. do kolovoza 1992.; Župni vikar u Vitini od kolovoza 1992. do 1. ožujka 1994.; Župnik u Vitini od 1. ožujka 1994. do 20. kolovoza 2000.; Ispovijed i propovijed na Humcu od kolovoza 2000. do 12. svibnja 2003.; Pomoćni odgojitelj u sjemeništu na Humcu od ožujka 2001. do 29. lipnja 2001.; Gvardijan u Zagrebu-Dubravi od 12. svibnja 2003.; Član Vijeća za duhovnost od 25. kolovoza 2005.

Fra Mladen je bio hercegovački fratar. Od svojih je roditelja ponio temelje duboke i pouzdane vjere u dragoga Boga. Na tim je temeljima sve gradio. Neizmjerno je volio svoje roditelje i svoju braću i njihove obitelji. Ta je ljubav potakla onu neizmjernu ljubav koju je kao svećenik i redovnik pružao prema obiteljima s kojima je kao fratar bio djelatan. On je u svakoj majci vidio svoju Bondžušu, kako su njegovu mamu Janju po djevojačkom prezimenu zvali, i u svakom ocu je vidio svoga Ćakića, kako su njegova oca Franju od milja zvali. A u svim je ljudima vidio svoju braću, u djeci je vidio svoje nećake. On je svojim vjernicima bio neizmjerljivo odan i privržen.

S velikim je poštovanjem kao mladi fratar upijao iskustva naše starije braće. A oni su fra Mladenu ulijevali svoju ljubav i satima je znao s njima provoditi u razgovoru. Svojim je ponašanjem uvijek nastojao od samostana učiniti jedno toplo obiteljsko gnijezdo. Nakon napornih gospojinskih dana, vjeronauka, graditeljskih radova, hodočašća mladeži nikad ne bi bio umoran za druženje u samostanskoj razgovornici. Tu su dolazili oni predivni časi bratskog ozračja i prepričavanja svega onoga što se po danu i tih dana radilo u samostanu i župi.

Istom je mjerom i ozbiljnošću, s nekom samo njemu viklom tremom pristupao vjeronauku, propovijedi, pastoralnom razgovoru, premišljanju kako ovo ili ono učiniti, kao i onom da treba stati u obranu nejakih, obespravljenih, da sirotinji treba dati, da se mora podignuti svoj glas, da treba stati pred tenkove.

Znao je dobro zapažati. Znao je krasnim upadicama obogatiti rješenje nekog problema. Volio je čuvati fra Vojin hrast iza onoga velikoga pred crkvom. Znao je njemački jezik uistinu dobro, ali je učio i talijanski, učio koristiti računalo. No, uvijek je bio sretan ako bi sve to netko drugi uradio. Ne, da bi on bio lijen, već da bi tom drugom iskazao poštovanje, da bi, osobito mlađima, bogoslovima u Zagrebu odao svoju iskrenu privrženost. Volio je uvijek izračunati što će zajednici biti korisnije isplativije. Uvijek je na samom početku bilo kojeg čina jasno vidio kako ga treba i završiti.

On je znao da je teško obolio. Znao i s tim sam htio izići na kraj. Vidjeti i kako će to završiti. Znao je da će poći svom dragom Bogu kojeg je upio s majčinskim mlijekom i odgojem. Nije se bojao, jer je znao. To znanje i nije imalo namjeru skriti suze kad bi potekle. Ta znao je.

I suze su šutjele na njegovim očnim kapcima. On je znao. Legao je vječno u svoj Mekovac. Tu su negdje ta braća oko njega s kojima je tolike godine, mjesece, dane i sate podijelio. Otišao je s toliko ljubavi koju su mjerile tolike prerane i neočekivane smrti, toliki prekinuti životi. Ne samo njegovih Rajka i Mladena, već tolikih mladića i djevojaka koje je franjevački iz dna duše volio.
Fra Mladenov život nije ostavio ravnodušnim mnoge ljude. Ostao je u mnogim srcima, ne samo svoje subraće fratara, svoje rodbine, već i onih mnogih, koji se i međusobno i ne poznaju, a poznavali su fra Mladena.

Humanitarna udruga "fra Mladen Hrkać" želi nastaviti ono što je fra Mladenu bilo toliko na srcu. Pomoći onima koji su potrebni. Mladen je to uvijek činio čestito, pošteno, činio od svega svoga srca. To su uvijek oćutjeli oni kojima je pomagao. I taj svoj čin uvijek je htio skriti, uvijek učiniti na način da Bogu bude poznat, ne i ljudima. Po onoj Isusovoj: Neka ti ne zna desnica, što čini ljevica.
Stoga je velika odgovornost na Udruzi koja nosi njegovo ime. Od njenog Predsjednika do svakog člana. Ići fra Mladenovim stopama i činiti dobro. Ne iz koristoljublja, već iz neizmjerne ljubavi prema bližnjemu. Čestito, pošteno, samoprijegorno i u svakom trenutku odgovorno. Ta zato je i osnovana.

(Fra Ante Marić)